Neka nas stara baterija žulja u džepu

U jednome broju časopisa Geo naišao sam na ovaj članak: Metan na kravljim leđima Staklenički plin metan jedan je od glavnih uzročnika globalnog zatopljenja. Njegovu nastajanju u velikoj mjeri pridonosi i probavni sustav krava. Stručnjaci s argentinskog Instituta za poljoprivrednu tehnologiju odlučili su točno izmjeriti koliki je taj udio. Kravama su na leđa privezali spremnik u koji su se preko crijeva sakupljali ispušni plinovi (vidi sliku). Rezultati su zastrašujući: krava težine 550 kilograma proizvodi 1000 litara metana dnevno, što je trećina ukupne količine metana koji nastane u Argentini, zemlji s 55 milijuna goveda. I sada dolazi ključna rečenica: ZNANSTVENICIMA JE CILJ STVORITI HRANU OD KOJE TIJEKOM PROBAVE NE BI NASTAJALO TOLIKO PLINA. Završen citat.

 

Nije li ovo svakome zdravo razumnom čovjeku smiješno i ludo. Dakle, znanstvenici ne pokušavanju utjecati na promjenu svijesti ljudi i pružiti mnogo zdraviji način prehrane čovječanstvu, kojemu neće biti posljedica toliki uzgoj i nasilje na životinjama, nego pokušavaju opravdati nezdrave navike ljudi tražeći alternativu koja će samo prouzročiti još veći kaos u svijetu. Primjerice, kao kada je “stvorena hrana” za iste te krave (koje su po prirodi vegetarijanke) od koštanog brašna načinjenog spaljivanjem neupotrjebljenih dijelova tijela zaklanih i industrijski obrađenih krava – nastao je kaos uslijed tada nezapamćenoga straha od kravljeg ludila.

 

Čovjek uporno pokušava “očistiti kuću” gurajući smeće ispod tepiha. To nije rješenje: problem je tu i dalje (samo je privremeno ispod tepiha) pa nije vidljiv našim očima, čime nas još više čini slijepima jer ne možemo sagledati stvari kakve uistinu jesu. Ili jedan “svježi” primjer otprije nekoliko dana. Jedan moj poznanik iz Slovenije vratio se iz Japana i imao je čudnu sreću da mu je avion tri sata prije velikog potresa poletio iz Tokija. Budući da je on sâm inženjer koji radi na nuklearnim elektranama (tim poslom je i bio u Japanu) odmah su ga zvali u Krško radi unaprjeđenja sigurnosnog sustava elektrane. Primjećujete li nešto sumnjivo u cijeloj priči poboljšanja sigurnosti nuklearnih elektrana ili naftnih bušotina (posebno onih na morskim dubinama većim od jednoga kilometra)? Da, to je ista stvar kao i gornji primjer s kravama.

 

Čišćenje poda gurajući prljavštinu pod tepih. Umjesto da čovječanstvo opravda svoj naziv (homosapiens na latinskom znači čovjek koji misli ili mudri čovjek), ono i dalje srlja u vlastitu propast te, kada shvati da je prljavština ispod tepiha prevelika i vidljiva i da će uzrokovati “sveopću bolest” koja će ga razoriti, bit će kasno. Hoće li shvatiti upozorenja majke Zemlje kao u zadnjim nemilim događajima u Japanu? Hoće li Japan možda ipak donijeti zakon o zabrani lova na kitove, koji su već odavno uvele mnoge druge zemlje? Hoće li prestati izlovljavati dupine? (Ako niste znali, dupini se kolju kao i svi drugi sisavci i to su svakodnevni prizori koje djeca gledaju na japanskim ulicama dok idu u školu – film Zemljani). Vidjet ćemo. Ili, kao što mi je jedna prijateljica, sestra iz prakršćanske zajednice, spomenula: Hoće li se Japan zapitati, zašto se baš more srušilo na njih? Možda zato što su na njemu najveće riblje tržnice na svijetu, koje su odgovorne za opustošenje 6 od 8 najvećih lovišta ribe na planetu. Na njihovim tržnicama su sve prisutnije ribe koje su čovječanstvu donedavno bile nepoznate. Zašto? Jer zbog prekomjernog izlovljavanja i nestanka ribe s dubina dosegljivih uobičajenim metodama ribarenja, posegnulo se za većim dubinama (riješen problem – prašina pod tepih).

 

Čak dublje i od 1.500 metara – jer tehnologija je sada naprednija. A koje su posljedice? Te, što baš te ribe žive i duže od 150 godina, a spolno zrele postaju s 25 godina. Ništa lakše nego istrijebiti jednu cijelu populaciju, a time i mnoge vrste u samo nekoliko izlova. Možda će se nakon ovih upozorenja majke Zemlje čovjek zapitati zašto je baš on dobio naziv homosapiens (mudri čovjek) i početi razmišljati, dok još nije kasno, što može učiniti. A učiniti se može puno. Inženjeri i vlade mogu intenzivno raditi na uvođenju obnovljivih izvora energije (a ne u poboljšanju sigurnosti nuklearki, kao u gornjem primjeru).

 

Kada sam bio u posjetu ekološke i samoodržive Hare Krišna farme u Češkoj, osim što sam bio zadivljen načinom proizvodnje hrane s te farme, bio sam zadivljen i nepreglednim neobrađenim njivama na kojima su stajali kolektori za prikupljanje sunčeve energije. Pitao sam predsjednika Hare Krišna farme što to njegovi susjedi drže, a on mi je odgovorio da je Vlada potpisala ugovor sa svim poljoprivrednicima koji ne koriste zemlju, ako postave kolektore ona će im otkupiti svu proizvedenu struju. Ha? Koja dobra politika. Nije li to napokon pravo čišćenje problema, a ne pod tepih, kao kod pojačavanja sigurnosti na nuklearkama.

 

U redu, reći ćete, ali što mi mali možemo napraviti? Pa, za početak, možemo jesti jednom tjedno bezmesnu hranu. Time ćemo uvelike olakšati znanstvenicima koji pokušavaju naći hranu koja kod krava neće stvarati metan: jednostavno će biti manje uzgojenih krava. Pitanje je zar samo jedan dan bezmesne ishrane može tome pridonijeti? Da! Izračunato je, kada samo englezi jedan dan kolektivno ne bi jeli meso, smanjenje stakleničkih plinova bi bilo jednako micanju više od 5 milijuna automobila s ceste.

 

A ako nam se svidi, zašto ne bismo uveli još koji bezmesni dan u tjednu – ili što pričati ako bismo u potpunosti promijenili prehrambene navike… Ili, za početak krenimo potpuno malim stvarima. Kada nam se potroši baterija u satu, ne bacimo je odmah u smeće. Znam da je velika tlapnja staviti je u džep pa je nositi danima dok se napokon nakon tjedan dana ne sjetimo izvaditi je i ubaciti u prvom dućanu koji ima sandučić za stare otpadne baterije. Puno je lakše otvoriti koš za smeće i samo ubaciti. Savjet: Stavite staru bateriju u džep hlača, a ne kaputa – jer postoji mogućnost da ćete je zaboraviti izvaditi i ubaciti sandučić, a u hlačama će vas žuljati i podsjetiti kada budete u dućanu, školi, ljekarni… da je odložite na za to propisano mjesto. :)

 

 

Tags: