Intervju s Hrvojem Lončarom

Dalibor Marić (Dado), vlasnik Vegehopa

Hrvoje Lončar, veganski aktivist
 

Dado: Ispred mene je Hrvoje Lončar, poznat po internetskim stranicama, prosvjedima na ulici.

Dragi Hrvoje, dobrodošao u Vegehop.

Hrvoje: Hvala.

Dado: Kako bi ti sebe ukratko predstavio, što si ti?

Hrvoje: Veganski aktivist.

Dado: Što rade aktivisti?

Hrvoje: Aktivizam je način borbe za nešto što mi smatramo da je ispravno. To ne znači uzeti mač i otići u boj, već je to bilo kakav način promocije i zauzimanja za nešto riječju i djelima.

Dado: Zašto odmah prva riječ borba? Zašto ne ići s pozitivnim djelovanjem, stavovima, recimo, dati prijedlog u sabor da se donese neki zakon, educirati ljude..? Sada je moderno biti vegan, nositi na sebi nešto što nije mrtvo..

Hrvoje: Po meni je borba i samo nošenje majice na kojima piše ja sam vegan, ja sam protiv nasilja. Borba nužno ne podrazumijeva konflikt ili “nasilje” jer pravo nasilje je kada netko nekome oduzima prava ili život. Verbalno nasilje je kada se nekoga vrijeđa.

Ali ako nekome objašnjavate da nije u redu nasilje prema životinjama, to je onda jednostavno upoznavanje s činjenicama, a ne nasilje. Ako se i prikazuje krv, a taj čovjek je zaslužan za tu krv, opet nije nasilje već upoznavanje osobe s posljedicama njegovog djelovanja. Na primjer, osoba ode u trgovinu i kupi komad životinje, on je prouzročio tu smrt. Znači, ako on vidi tu krv, to nije nasilje prema tom čovjeku, već njegovo osvješćivanje.

Dado: Ali ti si i aktivan u osnivanju mnogih internetskih grupa koje prikazuju restorane, popuste, recepte i druge pristupe veganskoj prehrani, znači tu nema te “krvave” borbe. Znači ipak imaš i taj “svjetliji” način borbe.

Hrvoje: Ne smatram da je jedini način te “borbe” prikazivanje krvavih scena. Aktivizmu treba pristupiti s više strana, a to je na jedan simpatičan način, da se ljudima prikaže alternativa u odnosu na ono što oni trenutno imaju i rade. A ta alternativa je veganska hrana.

Dado: Do sada kada smo god čuli riječ aktivist, to nas je asociralo na osobu koja se veže lisicama za tračnice kuda treba proći vlak pun nuklearnog otpada. Dolazi policija i zaustavlja vlak jer oni ne dozvoljavaju da to uđe u njihovu zemlju.

Ako ćemo već o veganstvu, na isti taj način su se ljudi vezali i za kamione koji prevoze životinje u klaonicu. Naravno, vozač ne može krenuti jer bi ozlijedio čovjeka vezanog za kamion.

Hrvoje: Na žalost, to se već i dogodilo, ima čak i poginulih, pregaženih ljudi kamionom - baš tako.

Dado: Ja samo tako vidim aktiviste, a ti smatraš da aktivizam zapravo ima i svjetlu stranu prikazivanja ciljeva te vaše borbe.

Hrvoje: Da, jer aktivizam podrazumijeva bilo što što je u stanju potaknuti promjenu na bolje, na ono što mi smatramo da je bolje. Ne za nas, nego za bilo koga.

Dado: Zašto toliko krvi? Zašto mora biti sat i pol vremena šoka, na primjer kao u filmu Zemljani, da jednostavno nakon toga ne možemo spavati tjedan dana?

Hrvoje: To nije šok, to su činjenice, to je trenutno stanje. Šok je ono kada čovjek spozna da je on zaslužan za to, da on plaća za to, da zbog njega netko pati i umire.

Dado: Hvala ti što si mi to razjasnio.

Idemo sada na aktualne teme. To su Covid-19, ptičja gripa...

Sada je Velika Britanija naredila hitno klanje 13000 pilića, isto to je naredila i Nizozemska jer neke ptice selice su u preletu uginule. Ustanovljeno je da su imale virus ptičje gripe, a tamo gdje su pale su bile i farme.

Što reći o takvim masovnim klanjima?

Hrvoje: Kao prvo ta postavka da se životinje prisilno razmnažaju i zatvaraju u hangare i farme, to je osnovna, moralno kriva pogreška, to je potpuno nepotrebno. Već zbog same te činjenice da su životinje zatvorene u hangarima, to ih čini puno više podložnim bolestima, nego da su vani u prirodi. Zaraza se širi puno brže i ljudi su odgovorni za to.

Tu su životinje isključivo proizvod, njih nitko ne doživljava kao živo biće. U jednom trenutku kada se taj proizvod kvari, onda se on baca u smeće. To se zove klanje ili terminacija. Nikome se ne da baviti s liječenjem ili njihovim održavanjem na životu ako nemaju koristi od njih.

Takvih primjera je bilo jako puno, sa svinjama i slično. Da ne spominjemo da su ih zakapali žive u zemlju, zapalili ih i što sve ne.

Dado: čak i u Hrvatskom zakonu su životinje svrstane kao stvari.

Hrvoje: Ne samo u Hrvatskoj, već svugdje. Jer da tome nije tako onda bi svaka tužba protiv farme ili klaonice bila dobivena.

Dado: Kako bi komentirao nalog za masovnim klanjem kuna koje su na neki način uzročnici prenošenje Covida-19, ali one su to dobile od čovjeka na farmi i sada postoji mogućnost da zaraze još više ljudi i sada se moraju sve eliminirati.

Hrvoje: Zvučat ću malo radikalno, ali najveća štetočina i prijenosnik bolesti je čovjek. On je uzročnik najveće štete na zemlji. Sve životinje više-manje daju nešto eko sustavu, jedino čovjek uništava, betonira, zagađuje, ubija, zatvara, siluje. Čovjek samo uzima a ništa ne daje. Njegov doprinos eko sustavu je nula. Iz toga proizlaze svi glavni problemi.

Dado: Samo kratko objašnjenje za lovce. Nije li opravdano ubiti divlju svinju koja je štetočina, pa na primjer prepliva na otok i tamo napravi nered. Tada se zovu lovci da uvedu reda. Ili recimo kada medvjedići preskoče ogradu na cesti i onda izazovu kaos gdje može izginuti jedna cijela obitelj u prometnoj nesreći?

Nisu li u tom slučaju lovci opravdani?

Hrvoje: Nikako se ne bi mogao složiti s tim. Lovci postoje jedino zato što je društvo žrtvovalo neke životinje da bi lovci mogli ubijati životinje, da ne bi pucali po ljudima. Njima je to ispušni ventil. Samo kako bi se oni mogli iživljavati, nama serviraju hrpu laži kako su oni potrebni. Postoje mnogi filmići, zašto se oni slikaju s tim lešinama, s osmjesima na licu, stavljaju cvijeće oko njih.

A da ne govorim o onim filmićima gdje se polu žive životinje ismijavaju, bodu ih noževima na mjesta koja ih neće još usmrtiti, samo da im nanesu još više patnje. Imam te filmove spremljene.

Dado: Imaš li ti problema u životu s ovakvim direktnim osvještavanjem istine? Smatraju li te ljudi čudakom, je li te krivo gledaju i imaš li kakve probleme u životu?

Hrvoje: Da, samo što ja znam da radim dobru stvar tako da me takve stvari ne opterećuju previše. Ako nekome ne pašem, kloni me se i to je to.

Dado: Imaš rezultata za svoj rad? Kada ćeš prestati to biti?

Hrvoje: Ha, ha-ha, evo mogu reći kada ću prestati to biti - kada me kremiraju.

Na žalost nisam dugo aktivist, na žalost dosta sam se kasno osvijestio zato što sam živio kao i svaki prosječan čovjek. To znači, u se, na se i poda se, bez nekakvog cilja osim sebi učiniti ugodu i reproducirati se. Na žalost se velikoj većini ljudi život svodi na to. U jednom trenutku sam se ipak osvijestio i shvatio da mogu napraviti više od toga, ne samo da sebe nažderem, odem van u neki disko i skačem za svoj gušt, već da zbog mojih akcija može nekome drugome biti bolje.

Dado: Ima li nekih rezultata u Hrvatskoj, i u svijetu, od ovakvih ljudi kao što si ti? Jer očito je da se ove stvari ne uče u školama, nisu zakonom donesene od država.

Hrvoje: Naravno da ima, evo počet ćemo od sitnice koja je isto bitna. Evo Vegehop je od 1.1.2020. iz vegetarijanskog prerastao u veganski restoran, znači nasilje nad telićima i kravama je prestalo. To je pomak.

Onda imamo drugu vrstu napretka. To je da se meni osobno javljaju ljudi u inbox, zahvaljuju mi se što sam im otvorio oči, što su postali vegani. Neki da mi se javila facebook prijateljica i napisala mi je da je postala veganka zahvaljujući meni i mojoj “agresivnosti”.

Dado: Onda tome ide u prilog što je trenutačno u svijetu oko 600 milijuna vegetarijanaca. Što znači da ako bi nas stavili sve u jednu državu, bili bi veći od svih zemalja članova EU, Kanade, i još par zemalja. To je stvarno jedna ogromna masa ljudi.

Veliki iskorak je i činjenica da je samo u Engleskoj po prvi puta više vegana nego vegetarijanaca. Dakle, smjer se mijenja više ka veganstvu.

Hrvoje: Da, na svu sreću. Ljudi misle da je to jako radikalan stav, ali vegetarijanci zapravo jako malo dopridonose dobrobiti životinja. Nedostatak konzumacije mesa se kompenzira s velikom količinom sira i jaja, iza čega stoji još skoro i veće nasilje, nego kod industrije koja obrađuje životinjske leševe.

Dado: Pred sam kraj ja ti se želim uistinu zahvaliti za aktivizam i cijeli tvoj život koji si predao ovoj ideji. Osim toga to je i financijski trošak, ti vrlo često ljude preko svojih stranica počastiš veganskim besplatnim proizvodima samo da bi se oni upoznali s tim, i dalje širili tu ideju. Znam za sve tvoje mačiće koje spašavaš uokolo i vodiš veterinaru, to također košta.

Dakle, ti radiš jednu veliku žrtvu za ovo osvještavanje ljudi.

Ispred Vegehopa ti se također zahvaljujem što si naš stalni gost i što nas promoviraš, to nam uistinu puno znači.

Možda će te interesirati jedan zanimljivi podatak, 80 % naših gostiju nisu vegetarijanci ili vegani, nego svejedi. Tu dolaze baš zbog onog što smo rekli na početku, a to je ona druga strana prikazivanja veganstva kroz okus, boje, mirise, zdravlje...

Tih 80 % ljudi će s vremenom spoznati da zapravo nema potrebe jesti meso.

Hrvoje: To što ja radim nije žrtva, to je nešto što me ispunjava i mislim da svaki čovjek mora imati neku svoju svrhu. Život je bačen ako nam je krajnji cilj nažderati se, napiti se , rasplodit se. Treba napraviti nešto za zajednicu, za društvo, za eko sustav i Zemlju. To je moja ideja vodilja, kada bi svatko nešto od toga napravio, bilo bi nam puno bolje. Dakle, počašćen sam da to mogu raditi, da sam se osvijestio.

Što se tiče posjeta Vegehopu ljudi koji nisu vegani, nije baš da cijenim takve ljude. Jer ako su svjesni da postoji hrana bez nasilja, a nisu vegani, to znači da im nije baš puno stalo. S druge strane, svaki veganski obrok koji je pojeden, znači jedna manje zaklana životinja. Pa je i to neki napredak u svakom slučaju. Veganstvo nije samo hrana. Recimo, ima vegetarijanaca koji nose kožne cipele, kožne novčanike itd. a to je sve nasilje nad životinjama isto tako kao i jedenje njihovih lešina. Ali malo po malo dolazi do osvještavanja, vegetarijanci postaju vegani, a oni su najteži. Zapravo, oni smatraju da rade dobru stvar a zanemaruju za taj dio gdje plaćaju za nasilje.

Dado: Drugim riječima želiš reći da čovjek mora paziti što na sebe odijeva, što jede, čime se šminka...

Hrvoje: Da, jer recimo ako vi kupite cipele koje su napravljene od krave, opet su potpisali nečiju smrt. Ima tu puno finesa. Možete kupiti poznati napitak, a ta kompanija ulaže puno novaca u mučenje životinja. To si svatko može izgooglati zašto je ta tvornica poznatih napitaka animal cruelty firma (tvrtka okrutna prema životinjama).

Uvijek tu postoje finese. Krećemo od jedenja samog komada životinjskog leša koji je najveći ekstrem, idemo preko mlijeka, sira i jaja, koje je dobiveno zlostavljanjem životinja, koje ionako završe u klaonici. Idemo dalje do proizvoda testiranim na životinjama, itd. Svatko sebi može odrediti do koje mjere želi ili ne želi biti sukladan s nekim etičkim standardima.

Dado: Dakle, svaki “početak” je dobro došao, bitno je da dođe do osvještavanja.

Hrvoje: Pa da, jasno. Nisam pobornik onog “baby steps” jer osoba koja je stvarno svjesna, kada jednom vidi što se događa, ne želi biti dio toga. Ne treba dvije godine i dalje plaćati za zlostavljanje ako je svjesna da je to zlostavljanje. Reći će “ja to ne želim” i neće više to raditi.

Ovo cijelo današnje društvo, u cijelome svijetu, teži narcizmu i egoizmu. Sve je okrenuto prema sebi. Rečenice počinju s “ja”. Ljudi govore “ja se ispričavam”, umjesto “ispričavam se”. Sve se vrti oko ja, konzumerizma i ugađanja samome sebi. Naravno da životinje onda izvuku kraći kraj jer su one samo proizvodi. To treba mijenjati, ljudi se moraju osvijestiti da nisu samo oni jedino bitni, da postoje neke druge stvari koje su bitne.

Dado: Za kraj pitao bi te koji ti je najdraži Dunavski val i zašto baš Vegehopski?

Hrvoje: Ha, ha, zna se, Vegehopski Dunavski val! Koje trik pitanje.

Dado: Za one koji ne znaju, Hrvoje naruči iz Vegehopa nekad pola, a nekad cijelu tepsiju kolača, zato je to pitanje, koji mu je najdraži Dunavski val, trik pitanje.

Hrvoje: Stvarno je kolač pun pogodak. Čitao sam jedan intervju koji si ti dao nekome da je jako puno vremena utrošeno na razvoj tog kolača koji je nekada davno bio neveganski, pa je postao veganski. Taj je proces jako dugo trajao i taj trud i vrijeme uloženo je stvarno urodilo plodom. Tko god da ga je probao je rekao da je odličan.

Dado: Hvala ti Hrvoje, siguran sam se da će te Vegehop i dalje nastaviti ugošćavati.

Hrvoje: Naravno!

Dado: Mi za koji mjesec počinjemo s proslavom povodom 20 godina postojanja. 20 godina Vegehopa definitivno govori da ljudi jesu zainteresirani za promjene.

Bilo bi dobro da nam poželiš da postojimo još 20, i još 20, i još 20 godina...

Hrvoje: Ma još 120 godina!

Dado: Hvala ti puno i puno sreće u tvom aktivizmu!

Hrvoje: Puno hvala tebi i zahvaljujem se što ste me pozvali. Počašćen sam da se mogu baviti aktivizmom, tako da se i drugi put vidimo za stolom s vilicom i nožem. :-)

Posjetite Hrvojeve Facebook stranice:

Be one less person harming animals

The whole life of misery for your 10 minute meal

Don't let your food choices be a death sentence for others