Vegehop posvojio kravu

Krava Prema 21 godina (posvojena)

  

Dado: Nalazimo se na imanju Ivana Rupčića.

 

Ivan: Puni naziv je Obiteljsko gospodarstvo Ivan Rupčić; službeni naziv “Štala mala”.

 

(Smijeh s obiju strana)

 

Dado: Otkada se bavite humanim govedarstvom i što zapravo jest humano govedarstvo?

 

Ivan: Humano govedarstvo je uzgoj krava na način koji će njima omogućiti da svoj životni vijek prožive sa što manje stresa i pritom obilno nahrane svog vlasnika mlijekom.

 

Dado: Ima li taj vlasnik nekakav višak ili je količina mlijeka dovoljna samo za vlasnika?

 

Ivan: Kravi  je  u prirodi  davati mlijeko;  ja sad imam kravu koja ima 21 godinu  i ona još uvijek  daje 4 litre mlijeka dnevno, samo ta krava je dovoljna da nahrani peteročlanu obitelj.

 

Dado: Znači ona ima 21 godinu, obično se kaže da je životni vijek krava 15 do 16 godina?

 

Ivan: 15 do 18 godina za ovu, smeđu pasminu. Tu je riječ o industrijskom uzgoju, gdje je krava već nakon 7, 8 godina života toliko razbijena i izmužena da ne može dočekati ni 15, a kamoli 18 godina života.

 

Dado: To bi značilo da je ova vaša neki izuzetak, ona je doživjela dvadeset i jednu. Bi li sve krave koje bi dočekale prirodnu smrt toliko živjele, znaju li ljudi uopće koliko krave žive?

 

Ivan: Evo, primjerice tu, u mom selu, kad razgovaraš sa starijim ljudima, dakle ljudima koji sad imaju otprilike 70 do 80 godina , oni kažu da se u njihovo vrijeme, prije  nekih 60 godina,  kada bi se kupovalo ''polovnu'' kravu gledalo da krava bude starosti između 12 i 15 godina, a danas je standard da je krava najbolja nakon drugoga, trećeg teleta – s nekih svojih 5 godina i onda to traje do 7 godina. Krava je najbolja, najpostojanija i najmirnija kada dođe do 12. godine.

 

Muki i Suri (mama i kćerka)

Dado: Krava koja sad  ima 21 godinu, daje li ona mlijeko?

 

Ivan: Još daje mlijeko. Daje oko 4 do 5 litara mlijeka dnevno , a posljednji put se telila 2005. godine, prije 6 i pol godina.

 

Dado: I ona daje još mlijeko!?  Zapravo, čuo sam  da i na drugim farmama humanog uzgoja krave daju mlijeko iz ljubavi? Ne samo radi teleta, nego i iz ljubavi prema vlasniku.

 

Ivan: Ja bih prije rekao da  je to po prirodi  same krave; jednom kada se oteli, ona počne davati mlijeko i  ukoliko se čovjek brine o njoj daje mlijeko, no postoje i razlozi za prestanak davanja mlijeka. To može biti nebriga ili pohlepa,  što bi značilo da se krava oplođuje svake godine  radi teleta i da bi proizvela što više mlijeka. A krave, kao i žene, nose 9 mjeseci. Možemo samo zamisliti što bi doživjela i kako bi izgledala žena koja rađa svake godine...

 

Dado: Naš restoran je 99 % veganski, smanjeno koristimo mliječne proizvode (samo u nekoliko kolača)  baš iz razloga što ne želimo podržavati mliječnu  industriju u kojoj se iskorištavaju životinje. No vaš primjer i još nekoliko svijetlih primjera dokazuju da možemo imati mlijeko na human način; ne vjerujem da to može biti industrijski. To bi moralo biti isključivo na ovakav način, kao što vi pokazujete svojim primjerom. Kako ćemo odgovoriti  veganima koji daju argument da ne bi mogli zbrinuti toliko teladi jer, kao što svi znamo, krava mora imati tele da bi davala mlijeko?

 

Ivan: Naletio sam na nekoliko argumenata udruga za zaštitu životinja, argumenata koje prepisuju iz američkih knjiga u kojima su ljudi šetali industrijskim pogonima, halama koje više sliče na koncentracijski logor, nego na uzgajalište domaćih životinja.

 

Ono što je u krave normalno jest to da se ona mora oteliti da bi davala mlijeko. Normalno je da se jedna odrasla, dvogodišnja krava oplođuje. Ona počinje davati mlijeko sa svoje 3i pol godine, kada tele od 2 do 3 mjeseca odsisa potrebnu količinu mlijeka. Što vrijeme više odmiče, njezina se količina mlijeka smanjuje, ali ja ti dajem primjer krave od 21 godinu koja se muze već 6 godina, a daje 4 litre mlijeka dnevno mojoj obitelji. Mojoj obitelji  je dovoljna jedna stara krava za dnevne potrebe mlijeka, dok su ostale dvije  čista zarada – čak i zarada je moguća. Ovaj posao nema samo sentimentalnu vrijednost i nije da moram radit u gradu da bih prehranio 3 krave. Čak su i krave u poodmakloj dobi ekonomski isplative. U  humanom govedarstvu to nije projekt iz samilosti, nego projekt iz ljubavi i koristi.

 

Dado: Odgovor bi dakle podrazumijevao to da ne moramo imati svake godine telad, kao što to rade u industrijskom uzgoju, nego svakih 5 do 6 godina kada vlasniku bude premalo mlijeka. Onda se u tom slučaju veličina stada ne povećava , nego starije krave prirodno napuštaju tijelo dok se nove rađaju. Koliko sam razumio, tako se broj goveda može držati na određenoj razini na kojoj ne dolazi do prevelike oscilacije broja jedinki.

 

Koliko vi imate krava?

 

Ivan : Imam 4 krave, no treba imati na umu da je tehnologija osjemenjivanja razvijena do te mjere da se može odrediti spol goveda prije samog osjemenjivanja. Nažalost,  nema potrebe za muškom teladi, s obzirom na to da je traktor u potpunosti izbacio vola. Umjetnom oplodnjom, koja je danas razvijena, može se kontrolirati  koji spol teleta želimo.

 

Dado: Rekli ste da imate 4 krave, jesu li su sve oteljene u vas?

 

Ivan : Imam prijatelja u Lici koji je odlučio da se s govedarstva prebaci na poljoprivredu, točnije voćarstvo, tako da sam ja prvu kravu dobio od njega na poklon.

 

Dado: Imate li možda ponude od ljudi koji ne znaju što da rade sa starom kravom, a ne bi je dali u klaonicu, pa dođu na ideju da je vama pošalju u ''kravlji starački dom''. Zaboravio sam  napomenuti da ste tvoja obitelj i ti medijski  popularni te da ljudi već znaju za ovo vaše humano djelovanje. Nekoliko puta su vas snimale razne televizije, pisani su članci, dolazile su čak i školske ekskurzije i to iz inozemstva... Imate li ponude gdje ljudi kažu: ''Imam staru kravu; ne želim da ide u klaonicu, a čuo sam da ti imaš starački dom za krave – daj primi i moju…''?

 
Ivan: Nemam, jer i stara krava nešto vrijedi te, s obzirom na recesiju i škrtost u srcu, takve ponude su rijetke.

Direktor restorana Vegehop s kravom Suki

 

Dado: Već sam mislio da ćete reći da ih imate previše te ih morate odbijati. Budući da ove krave doživljavaju prirodnu smrt, znači li to da je ovo uistinu neki starački dom za krave ili kako bi ti to drugačije nazvao?

 

Ivan: Ja bih to nazvao brigom o onome tko te hrani. Ja bih kravu usporedio s roditeljima – jer roditelji se brinu o tebi, a isto tako te i krava hrani cijeli život. Mene krava doslovno do smrti hrani. Jednako kako ne bismo roditelje zatukli zato što su nam teret, tako ne bismo zatukli ni kravu koja nas hrani, nego ćemo je pustiti da dostojanstveno živi svoj život.

 

Dado: Mnogi će reći: ''Da, lako je vama kada vi imate oca koji vam je ostavio  imanje od nekoliko stotina hektara i sada ste neki bogataš koji to radi iz hobija… Što biste vi rekli na to? Je li to istina?

 

Ivan: Činjenica u mom slučaju jest da imam jednu kućicu u kojoj živim i da od zemlje imam 0,2 hektara.

 

Dado: Trebali bismo napomenuti da se nalazite u Donjem Zagonu iznad Novog Vinodolskoga i da ta zemlja nije ni krš, ali niti bogata pašnjacima.

 

Ivan: Po definiciji spada pod krš, kršna područja koja su jako škrta. No prije nego što sam uzeo krave, jednostavnom logikom došao sam do zaključka kako, budući da se više nitko ne bavi govedarstvom – ostale su livade prazne. Iako nemam zemlje, išao sam na taj rizik da će ljudi imati razumijevanja pa će pustiti da moje krave pasu po njihovim livadama kojima se više ne koriste. Tako ja za svoje 4 krave, za koje struka kaže da bi trebale imati 4 hektara za ishranu, imam 15 hektara.

 

Dado: Imaju li stanovnici stvarno razumijevanja za vaš hobi ili vam zamjeraju? Podržava li vas općina u bilo kojem pogledu?

 

Ivan: Ovaj kraj je ukupno gledano turistički kraj, a ovdje baš i nema državne zemlje. A to što i ima jest krš od kojeg nitko nema nikakve koristi.

 

Dado: Koliko košta jedna krava, uključujući najbolju brigu o njoj – sijeno, veterinar…?

 

Ivan: Veterinar ne treba jer krave se cijepe jednom godišnje; lijekovi im ne trebaju, budući da se po cijele dane šeću. Krave ovdje nemaju prirodnog neprijatelja pa nisu nikad u štali. Što se tiče vode, količina vode koje te krave popiju je beznačajna. Glede pak ispaše, ja imam za njih 9 mjeseci ispaše. Za ostala tri mjeseca kupim sjena 300 bala (3.000 kuna), a od države dobivam poticaj upravo u tom razmjeru. Tako da, koliko potrošim vode i neki neplanirani trošak, ja sa svojim kravama i njihovim produktima u mjesec dana sakupim za godišnju zalihu vode.

"Humani govedar" Ivan Rubčić i njegova miljenica

 

Dado: Ovo je jako lijepo čuti. Puno vam hvala, veseli me je sresti ovakve ljude i znati da postoje jer u Hrvatskoj ovakvih humanih govedarstva je malo. Imate li možda podatak koliko ih još ima?

 

Ivan : Koliko ja znam, postoji gospodarstvo Dharma u Lici, drže je muž i žena; čini mi se da imaju znatno veći broj krava.

 

Dado: Bit će nam veliko zadovoljstvo, budući da je vegetarijanski restoran Vegehop ponosni posvojitelj mnogih životinja, posvojiti i jednu vašu kravu – i to najstariju, onu s napunjenih 21 godinu, imenom Prema.

 

Dado: Za kraj, možete li nam reći otkud vam inspiracija za sve ovo, od vaših roditelja? Rekli ste da su u selu držali krave i prije, ili možda iz nekakvih drugih udruženja,  pokreta... Kako je sve ovo krenulo?

 

Ivan: Ja sam dugogodišnji član pokreta Hare Krišna i intenzivno sam razmišljao o izreci, koju nam je ostavio veliki duhovni učitelj Bhaktivedanta Swami Srila Prabhupada, da je Bog napravio selo, a čovjek grad. Tako da mene ta ideja o življenju na selu i onom što je on spominjao – jednostavnom življenju i visokom razmišljanju – jako privukla. Jednostavno življenje i visoko razmišljanje uključuje vlastitu proizvodnju hrane, mlijeka i mliječnih proizvoda. U Pokretu smo za svjesnost Krišne vegetarijanci i svaka vrsta ubijanja strogo je zabranjena. Dakle, ideja je da mi jesmo vegetarijanci i jesmo ljubitelji  životinja, ali ne treba zaboraviti i ekonomsku komponentu da je krava životinja koja daje mlijeko te da čovjek ima koristi – nutricionističke i ekonomske. Prema tome, dan nam je cijeli paket – ne smo vjerska  strana priče, nego kako živjeti u skladu s prirodom i u skladu s porukom o dostizanju mira na višemu nivou.

 

Dado: Bliži nam se 2012. godina. Mnogi kažu da će tada biti smak svijeta, jeste li vi sa svojim kravama spremni za to i hoće li vas vaše krave uzdržati ako nestane civilizacije? :)

 

Ivan: Ja sam potpuno neovisan o modernim dobrima; izvor se nalazi u blizini, a ima u selu i nekoliko bunara te more puno izvora pitke vode. Upoznao sam lokalnu floru i faunu te znam koje su samonikle biljke jestive, a koje nisu. Znam napraviti čaj od bršljana, varivo od mente te jela od raznih vrsta gomolja i korijena.

 

Dado: Koliko ljudi, koji budu ovo čitali, možete primiti 2012. kada krenu k vama kao izbjeglice, nakon neke velike katastrofe? :)

 

Ivan: Pa mislim da mogu primiti još dvije peteročlane obitelji.

 

Dado: A sada reklama: Dakle, da znate, u slučaju potrage za samodovoljnim gospodarstvom koje ne ovisi o ovoj civilizaciji, Donji Zagon – Ivan Rupčić. Ovo je mali oglas, tako da svi znate kuda krenuti kada počnu izbjeglički marševi. No u njega nemojte doći kao izbjeglice, nego kao učenici u učitelja koji će vas podučiti kako vi sami možete opstati s nekoliko kravica, nešto vrta i izvorom pitke vode. J Malo se šalim.

 

Ivan: Samo naglašavam: ja ne ''trošim'' priče o smaku svijeta, ali sumrak inteligencije je priča koju ''trošim'' – taj sumrak je evidentan na svakom koraku.

 

Dado: Kada smo već kod smaka svijeta, prije nekoliko dana razgovarao sam s  predsjednikom Udruge prijatelja životinja, Lukom Omanom i on mi je rekao da je počeo smak svijeta. Na moj upit kako to misli, je li to neki komet na zemljinoj putanji,  megavulkan, ledeno doba, promjena polova zemlje…, on mi je rekao da nije ništa od toga, nego da je uprava jedne poznate trgovine mesne brze hrane izjavila da će svaki dan otvoriti jednu franšizu u jednomu kineskom gradu i da je ta akcija već počela. Dakle, to je početak smaka svijeta.

 

I sada stvarno za kraj, jer tako je teško završiti razgovor s tobom. Možeš li mi reći što ćete raditi kada vam počnu ugibati krave. Možete li je poslati na Cres udruzi Beli koja moli stočare da uginule životinje šalju njima (tako sam barem čuo tijekom posjeta njihova muzeja i skloništa za bolesne ptice)? Oni tvrde kako je jedan od osnovnih razloga izumiranja bjeloglavog supa to što više nema na otoku stočarstva pa se ptice ne mogu hraniti strvinama kojih je nekada bilo. Tako, bilo koja strvina njima dobro dođe.

 

Ivan: Ne. Nakon epidemije kravljeg ludila donesen je zakon o zbrinjavanju lešina, prema kojem je zabranjeno odbacivati lešine u prirodu (zbog mogućeg širenja zaraznih bolesti). Lešina se odvozi na spaljivanje te se uzima uzor mozga i šalje na analizu (zbog utvrđivanja/sprečavanja mogućih bolesti).

 

Dado: Ivane, hvala ti puno na ovom inspirativnomu razgovoru. Bilo je pravo zadovoljstvo sresti osobu koja ''prkosi'' današnjemu civilizacijskom sustavu.

 

Ivan: Hvala tebi što si bio naš gost.

Ivan je inzistirao da se ova slika objavi pod nazivom "I životinje su ljudi"